Kod istorijata satova ima još jedna bitna stavka koja se ne sme izostaviti, a to je tzv. kvarcna revolucija, ili kvarcna kriza. Ovaj period je nastupio još sedamdesetih godina prošlog veka, kada kvarcni mehanizmi počinju da zamenjuju mehaničke. Ne računajući digitalne satove, kvarcni mehanizam je vrlo brzo postao popularan jer ga nije bilo potrebno čistiti kao mehanički, preciznost je bila sasvim zadovoljavajuća, a praktično jedina briga je zamena baterije, koja traje veoma kratko, vlasnik ne mora da čeka sat, a još je i jeftina.
S druge strane, mehanički sat se mora čistiti, ima potrošne delove, a sam proces u osnovi podrazumeva rastavljanje mehanizma, podmazivanje i ponovno sastavljanje. Časovničar troši vreme da bi to uradio, mora da ga i naplati, a prosečan vlasnik više voli da plati nekoliko stotina dinara za bateriju ili mu je skupo da plati časovničara. Ako uzmemo kao primer prosečnog penzionera, koji npr. ima Darwil iz osamdesetih, za njegovo čišćenje će morati da plati recimo 2.000 dinara. Za ovu cenu će morati da ode malo dalje od centra grada, a sa druge strane, za manje novca može da kupi kvarcni sat koji će ga služiti više godina. Običan jeftin Casio kakav je spomenuo Nuur može bez problema da pregura deset godina, pa je računica jasna. Osim toga, isti taj Darwil se može naći po ceni čišćenja, ali to je već druga priča.
Ako ništa drugo, naša zanimacija, tj. klasično brijanje, ide u suprotnom smeru od satova. Dok su kvarcni satovi jeftiniji i ekonomičniji, pa samim tim i imponuju prosečnom potrošaču, onaj ko se brije kao mi proći će jeftinije od kupca plastikanera sa 7,5 nožića sa krilcima, propelerima i ostalim andrmoljima. Onaj ko kupi Fusion, Mach, Tra-la-la i slične igračke će potrošiti brdo novca na plastičnu ručku i uloške, dok se normalan brijač od metala može naći za sasvim pristojan novac i sahraniće gomilu plastikanera.